Propoved o odnosu vere, dela i opravdanja

http://youtu.be/JCtfolQ1bHs

Богослужење

Богослужење за 26.фебруар. Проповеда влч.Петар Петровић на тему односа вере, дела и оправдања. Да ли су дела предуслов оправдања или њихов плод? Да ли постоји контрадикторност у научавању апостола Павла и апостола Јакова? Има ли противречности у учењу ова два апостола, и ако је има, да ли је привидна или не? Сви су добро дошли на проучавање ове важне теме која je била узрок отпочињања саме реформације.
Богослужење почиње у 12:30 час. Улица: Вишеградска 23/1

КОРИЗМА

Четрдесетница или коризма почиње Пепелницом или Чистом средом и траје до Великог четвртка, а то је раздобље припреме за Васкрс. Коризмено време у Цркву је уведено у 4.веку као спомен на четредесетогодишње путовање Јевреја из египатског ропства у обећану земљу и четрдесетодневни Христов боравак у пустињи. Четрдесетница је и период интензивније молитве, а верници кроз то време разматрају муку Господњу. то значи: коризма је заједничко 'повлачење' верника у један посебан стил верничког живота кроз четрдесет непрекинутих дана. Циљ тога је пропрема верника за васкршње славље кроз прочишћена срца и савршеније вршење хришћанских дужности. Христос је наш узор и наш вођа за време коризме, јер се након крштења повуако у пустињу и ту је остао четрдесет дана. Време кушње и борбе, време испаштања, време коризме захтева више него било које друго време кроз годину вежбање у крепости стрпљивости коју Св.Павле представља као знак распознавања правих Христових слугу: 'Него се у свему показујмо као Божији служитељи у многој стрпљивости.' (2.Коринћанима 6,4а)

Walking Humbly

Micah 6:1-8

In the first two verses of chapter six, the prophet Micah takes us into a courtroom where we are told to "plead our case." We, as the accused, sit in the box. The mountains and hills that have been around since the beginning and have seen everything are the witnesses for the prosecution. To our horror, we discover that the prosecutor is God. And the charge is that we have failed to remember.

In verses three to five, the prosecutor God makes his case against us. He sticks his prophetic finger in our face and demands to know, "What have I done to you? What right do you have to turn away from me, to forget that it was I who brought you out of slavery, gave you a place among the nations, and redeemed you with saving acts? How dare you forget that your life has been created and sustained by my love?"

Notice, unlike other prophets, Micah isn't concerned that we have broken laws. He's concerned that we have broken the heart of God by failing to remember that life is a gracious gift. From the first days after the Exodus, for that matter from the first days after creation, humanity has had a hard time remembering that we live in God's hands. "When you were born, who gave you life? When you were in trouble, who rescued you from disease, the old addictions, bad relationships, and the lost dreams? When you were alone, who gave you every relationship you now cherish?" The sacred prosecutor is unrelenting. "You dared to forget that it was all a gift from me!"

This is a very serious charge, because every time we forget that we exist by the hand of God we begin to act like gods ourselves. Then the worst things start to happen. When mortals try to act like gods they only hurt others.

In the words of Karl Barth, "All sin is rooted in a lack of gratitude." When our hearts are not filled with thanksgiving for what God has done, they are inevitably filled with anxiety over what we have not done. And out of anxiety about ourselves we fail to care for others with the steadfast love with which God has cared for us.

As Micah continues his courtroom drama in verses six and seven, we make our meager defense. "With what shall I come before the Lord, and bow myself before God on high?" We ask ourselves what God wants, and how much we have to give him to take care of this problem. "Shall I come before him with burnt offerings, with calves a year old? Will the Lord be pleased with thousands of rams, with ten thousand rivers of oil? Shall I give my firstborn for my transgressions?"

These are bad questions, corrupt questions, asked by people trying to bribe their way out of trouble. The questions reveal only how little we remember. The reason God dragged us into court in the first place is we keep acting like we are the gods and he is the one looking for a hand out. This isn't about what God needs. It's all about your calling to live like a man or woman who needs your God.

By the time he gets to verse eight, Micah can't stand it anymore. So he breaks into his own story to speak directly to us. "He has told you, O mortal, what is good." In other words, don't keep asking God what you are supposed to do. And don't keep avoiding your calling with your favorite defense of being confused. "He has told you, O mortal, what is good; and what does the Lord require of you but to do justice, and to love kindness, and to walk humbly with your God."

The most important thing to remember about the requirement to do justice is that you must never, ever confuse it with believing in justice. God is not impressed with the sincerity of our beliefs about social justice or with our ability to lobby for justice, vote for justice, or demand justice for ourselves.

The prophets of the Old Testament do not give us their theory on justice. They just walked the streets of Israel and Judea and were so horrified by what they saw that they told the people to start doing justice, or stop calling themselves the people of God. Similarly, the New Testament tells us nothing about Jesus' personal opinions on justice issues. He resisted the public debates of his day over what should be done with the Samaritan issue, taxation issue, adultery issue, or the Roman occupying army issue. Instead Jesus cared for the people who had been beaten down by these issues, and thus, he did justice.

I believe we all need to have thoughtful positions on the issues that confront our society, but I also believe that is a pretty easy thing. What is much harder is to follow Jesus as he introduces us to the people behind the issues. Or perhaps under the issues. Every justice issue has names, faces, stories that will break your heart. As the founder of the Sojourner Community Jim Wallis has said, we really have no business talking about "the poor" unless we know people who are poor. Do you know poor people? How do you do justice for them if you don't even know them?

But let's not stop there. How do you do justice to the demands of home, children, aging parents, friends who are in need, work, church, a country at war, and now we are throwing the poor on top of all that? All these demands pull you in a different direction. So if you do the right thing long enough, sincerely enough, hard enough, do you know what you will soon be saying? That there is too much. To do right by one commitment is only to take time and energy away from another. "I can't do justice to all these demands," we finally exclaim. Well, it gets worse. There is another requirement.

What is required is not that you do justice only because it is right, but because you "love kindness." The word for love in the Hebrew here is hesed. It refers to an unshakable, steadfast love that God has shown you. When we add sacred love to justice, it removes the element of giving people what they deserve, which is so often associated with justice, and substitutes giving people what they need. We do this because that is how God responds to us. When he placed his hesed alongside his justice, he chose to give us not what we deserve, but what we need. Which is what we refer to as grace.

God isn't asking you to make sure that every part of your life gets just what it deserves. He is requiring you to give your heart to the needs of others. Isn't that just like the Bible -- to take something difficult and make it impossible?

We wonder how anyone can meet this requirement. "No one can give his heart away so easily and frequently. I don't have that much heart! How can I give my heart to my colleagues, and my family, and the church, the nation, the poor, and all my needy friends? Can't I just fix them?" No. It was that kind of thinking that got you hauled into court by God. Again, you are not a god who can fix people. The requirement is just to do justice with loving kindness. "But," as we protest against our guilt, "No one can love as faithfully and broadly as God does." Right, and that leads us to the third requirement he has always made of mortals, that we walk humbly with our God. As we sincerely seek to fulfill the first two requirements of doing justice and loving steadfastly, we'll inevitably be thrust into the third of walking humbly.

When will you ever have cared for enough of the poor, the sick, or the broken hearted? When are you going to take care of those problems? When will you ever be a good enough parent? When will you ever get the church fully reformed and in order? Never. When will your love ever be as faithful, and steadfast as God's is? Never.

We make that confession, not to get off the hook, but to place ourselves squarely on it. We hold ourselves accountable for doing justice and loving freely, but not because we expect to succeed. Rather, it is because as we try, our hands are kept more tightly within God's hands, and we make room for God to be God.

You do want to do justice. You would never saying you're trying to do injustice. And you do want to be loving. But you're in court before God with the rest of us, because you keep forgetting that you are not in charge. God never asked you to be the Savior. He asks you to remember that you have a Savior, and to walk humbly with him as you attempt justice and love.

To walk humbly means to remember that there is only one Savior, and to remember that what you have received has come from the bounty of his grace, and to remember, with a grateful heart, that you have received in order to give. When you fail at giving, day after day, rather than giving up as one more burned out do-gooder in Washington, you who walk humbly with God will rise the next morning and try again refreshed in the certain knowledge that God is still God. His Son, Jesus Christ, is still risen from the dead. The Spirit is still at work in the world. All that means anything can happen, on any day. Perhaps a little more justice and love will even break into the world through your life.

God doesn't want to keep you in court for your failures. He just wants you to confess that you need him to be a real human being.

Merciful God, when it comes to walking with you, our confidence is more in your hold of our hands than of our grasp of yours. We are humbled by our many failures, and the losses and hurts of life. Most of all we are humbled by your grace, that always finds those who have lost their way and brings them home again.

24.decembar je Badnji dan crkvama koje su prihvatile Gregorijanski kalendar. U patrijaršijskoj kapeli Sv.Simeona, u Beogradu, održano je svečano bogosluženje po anglikanskom obredu. Bogosluženju je prisustvovao i Patrijarh srpski Irinej.

BLAGOSLOVEN BOŽIĆ

Pisac Hju Martin u svojoj knjizi govori o čoveku koji je bio grub i neuglađen, koji je prolazeći ulicom ugledao jednu vazu u izlogu i toliko je zavoleo da je odlučio da je kupi. odneo je vazu u svoj dom i stavio na sto. Međutim, ubrzo je shvatio da, iako je to bila mala vaza, stajala je tu kao neka vrsta osude za okolinu. morao je da očisti to mesto da bi postalo vredno te vaze. Zavese su bile prljave i morao je da ih opere. Staroj fotelji više nije bilo mesta u sobi, bile su potrebne nove tapete, tepih je trebalo da opere i postepeno, malo-pomalo cela soba dobila je nov izgled.

Možda smatramo da je sistem vrednovanja Božjeg carsta, koji Isus zahteva od svojih učenika, nedostižna vrednost. Ali imajmo na umu da je prisutnost Isusa Hrista u čovekovom životu ono što će uneti promenu u naš lični život. Isus Hristos će učiniti ono što mi ne možemo, i onda će preko nas učiniti velike duhovne poduhvate u ovome svetu. Zbog toga slobodno možemo zaključiti da hrišćanstvo nije prirodna, zemaljska religija. Ono je natrpirodna religija. Ono nije ništa više nego prenošenje Božje ljubavi u naša sebična srca. Kada se takva promena dogodi u našem životu, sve će postati drugačije.

Ako Bog na ovoj Zemlji nekog zove svojim detetom, zar ja tu istu osobu ne bih morao nazvati svojim bratom? Ako Bog nekog čoveka na ovoj Zemlji prihvata kao svoje dete sa svim njegovim greškama i pogrešnim shvatanjima, bez obzira ko on bio, zar ne bismo isto trebalo da činimo?

Cilj Isusovog dolaska bilo je rušenje zidova i uklanjanje prepreka između Jevreja i neznabožaca, i izdizanje jednog novog čoveka - hrišćanina. Dvadeset vekova kasnije, Isus želi da ponovo ukloni sve prepreke. Ne samo one koje razdvajaju hrišćanina od ateiste, budiste, hinduiste ili muslimana, već prepreke koje razdvajaju i hrišćane, koje razdvajaju sve ljude. Taj zid je visok i čvrst, ali On ga može ukloniti.

I ovog Božića, nega Bogomladenac ukloni sve zidove koje imate u svom životu. Biti hrišćanin, znači biti videlo svetu. Setite se toga i ovog Božića. Ne postoji nešto što se zove tajno učeništvo, jer tajnost uništava učeništvo, ali učeništvo uništava tajnost. Budite hrišćani ali ne samo unutar Crkve. Hrišćanstvo čiji se uticaj završava na crkvenim vratima, nikome ne donosi korist. Ono treba da bude vidljivo na način na koji se ophodimo prema starijima ili podređenima, na način na koji postupamo sa radnicima, u sportskim aktivnostima, dok obedujemo, u našem svakodnevnom govoru, u izboru časopisa ili literature ili bilo čemu drugom. U svakom vidu našeg života ljudi treba da budu uvereni da smo hrišćani. Neka ovaj Božić, donese tu neophodnu promenu u našim životima.

Blagosloven Božić.
vlč.Petar Petrović, MTh

Blessed Christmas!

Charles Spurgeon wrote in one of his sermons on Isaiah 35,

“If we have a lion-like spirit, let us not imitate the king of beasts in his cruelty to those timid fallow deer that fly before him, but let us place out strength at their service for their help and protection. Let us with downy fingers bind up the wounded heart; with oil and wine let us nourish their fainting spirits. In this battle of life, let the unwounded warriors bear their injured comrades to the rear, bathe their wounds, and cover them from the storm of war. Be gentle with those that are desponding.”

Each one of us in this life reaches points when we are lost to fear and humiliation in the face of powers that appear to have victory. In such moments we are called to minister one another, and to recite and recall for one another that God is coming, and that …the ransomed of the Lord shall return, and come to God, with singing. An everlasting joy shall be upon us and sorrow and sighing shall flee away. So if you feel you have no voice…sing! Even if you can’t hit pitch, the sound of your praise and thanksgiving for redemption is glorious to God’s ears and resounds as mercy throughout creation!

Keep praying. With God nothing shall be impossible. (Luke 1:37) And besides that, He works all things together for good for those who love Him, who are called according to His purpose. (Rom. 8:28) Blessed Christmas!

In the Name of the Father, and of the Son, and of the Holy Spirit. Amen.

Faithfully in Christ,

fr.Petar Petrovic,MTh

Reformed Episcopal Church

DA LI SI SPREMAN?

Naš Gospod Isus je obećao da će opet doći. Pred svojim učenicima na Maslinskoj gori je opisao znakove koji će prethoditi njegovom povratku. Svoj veliki proročki govor završio je rečima: „Zato budite gotovi, jer će Sin čovečiji doći u čas kada se ne nadate.“ (Matej 24,44)

Živimo na pragu ovog sudbonosnog i veličanstvenog događaja, zato naša prva briga treba da bude da se za taj događaj pripremimo. U čemu se sastoji ta priprema? Kako se možemo pripremiti za Hristov dolazak?

Isus je rekao: „Verujte Boga i mene verujte. Idem da vam pripravim mesto, i kad otidem i pripravim vam mesto, opet ću doći i uzeću vas k sebi da i vi budete gde sam ja.“ (Jovan 14,1-3)

Vera nije samo neko mišljenje, neka apstraktna teorija. To je poverenju u Boga, čvrsto svedočenje da nas Bog ljubi i da želi da se spasemo. Vera obuhvata poslušnost Božijoj reči. To su dva vesla koja mogu da dovedu čamac našeg spasewa u nebesko pristanište. Hrišćanin koji želi da bude spreman za Hristov dolazak veruje u hrista, veruje u Hristov dolazak i trudi se, Božijom milošću, da svoj život dovede u sklad s Božijom rečju.

Hrišćanin koji želi da je spreman za Hristov dolazak želeće da Spasitelj što skorije dođe, radovaće se njegovom dolasku i ljubiće njegov dolazak. Takav je bio odnos apostola Pavla i svih vernih Hristovih sledbenika u prošlosti prema Hristovom drugom dolasku. Uoči svoje mučeničke smrti u Rimu, apostol Pavle je rekao: „Dobar rat ratovah, trku svrših i veru održah. Dalje, dakle, meni je pripravljen venac pravde, koji će mi dati Gospod u dan onaj, pravedni sudija, ali ne samo meni, nego i svima koji se raduju njegovom dolasku.“ (2 Timoteju 4,8)

Hrišćanin koji želi da bude spreman kada Isus bude došao upućivaće svaki dan molitve Bogu: „Da dođe carstvo tvoje.“ (Matej 6,10) Apostol Jovan završava Otkrivenje koje je poslednja knjiga Svetog pisma, molitvom: „Dođi, Gospode Isuse.“

U pismu vernicima solunske ckrkve apostol Pavle ističe čekanje kao zapovest: „I da čekate njegovog Sina s nebesa, koji vaskrse iz mrtvih – Isusa, našeg osloboditelja od gneva koji će doći.“ (1 Solunjanima 1,10)

Glavni cilj vernika apostolske crkve, a to treba da je i naš cilj, bio je da služe Bogu i da čekaju na Hristov povratak. U ovoj poslanici apostol Pavle stalno naglašava veliku istinu o Hristovom drugom dolasku i potrebu temeljne pripreme. (1 Solunjanima 2,19; 3,13; 4,13-18; 5,23)

Reč čekanje se spominje i u drugim poslanicama. U poslanici Filipljanima čitamo: „A naša je domovina na nebesima odakle i Spasitelja postojano očekujemo.“ (Filipljanima 3,20) Takođe i u poslanici Jevrejima čitamo: „Tako se i Hristos jednom prinese da uzme grehe mnogih, a drugi put će doći ne zbog greha, već da da potpuno spasenje onima koji ga čekaju.“ (Jevrejima 9,28)

Vreme čekanja hrišćanin ne sme provoditi u nemaru. Apostol Jovan piše: „Ko god ima ovu nadu u njega čiste se od greha kao što je On čist.“ (1 Jovanova 3,3)

Jedan propovednik se putujui zaustavio jedne večeri u kući nekog hrišćanina, koji je imao mnogobrojnu decu, mnoge sluge i sluškinje. Domaćin zamoli propovednika da te večeri održi zajedničko bogosluženje sa svim ukućanima. Propovednik je rado pristao, ali pod uslovom da svi budu prisutni. Pre početka bogosluženja postavio je domaćinu pitanje:

-Jesu li sve sluge i sluškinje prisutni?

-Da – odgovorio je domaćin.

-Baš svi? – ponovio je pitanje propovednik.

-Ne baš svi – odgovorio je domaćin – ima jedna devojka koja radi u kuhinji, pere lonce, šerpe i kotlove. Ona je toliko prljava da ne bi bilo prikladno da bude prisutna.

Propovednik je na to rekao:

- Nećemo početi dok ona ne dođe.

Tako je domaćin bio primoran da i nju pozove. Posle bogosluženja, propovednik je zamolio ovu devojku da ostane malo s njima, jer bi želeo da joj nešto kaže. Kada su svi otišli, reko joj je:

-Želeo bih da te naučim jednu molitvu. Hoćeš li da se od danas svaki dan moliš: Gospode, pokaži mi kakva sam?

Ona mu je obećala da će tako činiti. Sledećeg dana propovednik je otputovao, ali posle četrnaest dana opet je, vraćajui se s puta, svratio kod istog domaćina. Pitao ga je kako su njegovi ukućani, a posebno se interesovao kako je ona devojka koju je naučio da se moli: Gospode, pokaži mi kakva sam. Domaćin je odgovorio.

-Svi su dobro, samo na devojka mnogo plače, i danju i noću. Nešto s njom nije u redu.

Propovednik je zamolio da opet malo porazgovara s njom. Kada je došla, rekao joj je:

-Sada želim da te naučim drugu molitvu. Od sada se moli svaki dan: Gospode, pokaži mi kakav si ti.

Ona mu je obećala da će i to činiti.

On je opet otputovao. Posle nekoliko godina ovaj propovednik držao je propoved u velikoj crkvi u tom mestu. Posle propovedi pristupila mu je jedna vesela, uredna, čista i lepo odevena devojka i zapitala ga:

-Da li me poznajete?

On je odgovorio:

-Ne, ne sećam se. Ne znam da li sam vas ikada video.

Na to mu je ona rekla:

-Sećate li se kad stte u ovom mestu u kući gde sam radila držali večernje bogosluženje i učili jednu prljavu devojku da se moli?

-Da, sećam se.

-Ja sam ta devojka. Kad ste me naučili onu prvu molitvu i otišli i kad sam se molila: Gospode, pokaži mi kakva sam. – Gospod mi je svojim Duhom zaista pokazao kakva sam. Videla sam svoje grehe i bila sam toliko žalosna da nisam mogla ni raditi ni spavati. Samo sam mislila na svoje grehe. Tada, kad ste se vratili i kad ste me naučili drugu molitvu: Gospode, nauči me kakav si ti, - Bog mi je otkrio svoju ljubav i ljubav svog Sina Isusa Hrista koji je drage volje umesto mene umro na krstu, koji je moje grehe uzeo na sebe i u zamenu mi dao svoju pravdu. Tada se moje srce ispunilo neiskazanom radošću i ja sam postala srećna hrišćanka. Što više razmišljamo i Hristovoj ljubavi, o lepoti i čistoti njegovog karaktera, to u meni sve više raste želja da postanem slična njemu.

Da, onaj koji želi da se pripremi za Hristov dolazak treba da se moli: „Gospode, pokaći mi kakav sam.“ Gospod će nam svojim Duhom ukazati na naše grehe. Osetićemo pravu žalost zbog tih greha i tada nam neće biti teško da ih priznamo svom Spasitelju u molitvi; a ako smo naneli nepravdu ili štetu bližnjima, bićemo spremni da to zlo, koliko je moguće, ispravimo. Zaista, mi se moramo moliti: Gospode, pokaži mi kakav si ti. Bog nam je u svojoj ljubavi dao svoju Reč – Sveto pismo. Ono nam otkriva Božiju ljubav i ljubav Božijeg Sina, Isusa Hrista, koji je umro da bismo večno živeli. U njemu imamo oproštenje prošlih greha, i On nam svjojim Svetim Duhom pomaže da živimo pravim životom.

Očekuje li On da uklonimo svaki nedostatak, svaku slabost iz svog karaktera? Ili je zadovoljan najmanjim brojem promena? Ovde nailazimo na problem perfekcionizma, verovanja da je još u ovozemaljskom životu čovek sposoban da postigne potpunu slobodu od greha. Iako se perfekcionizam pojavio u Crkvi još od najranijih dana, posebno su ga isticali Džon Veslej i mnogi rani metodisti. Kada su metodisti prepravili ili odbacili tu zamisao, prihvatile su je razne verske zajednice. Gotovo svaka Crkva, u ovo ili ono vreme, susretala se sa tim iskušenjima. Neki perfekcionisti toliko su nepopustljivi prema drugima, toliko netrpeljivi.

Rešenje možemo naći kada shvatimo razlku između savršenstva kao idealnog cilja i savršenstva kao ostvarljivog svršetka. Možemo reći da je razlika između ovih pojmova kao upravljanje brodom prema zvezdi Severnjači i upravljanje prema svetlima udaljene luke u koji se neko nada da će stići. U prvomslučaju, čovek nikada neće stići do Severnjače. Ona ostaje ideal, smernica. Međutim, u drugom slučaju moguće je da neko stigne do stvarnog svetla iz obalskog grada, koje se vidi daleko preko mora. [1]

Ako zahtevamo završenstvo kao potpuni sklad sa Bogom, potpunu identičnost sa Njegovim karakterom, tada, kao u slučaju Severnjače, to niko nikada neće postići. To može biti samo ideal prema kojem ravnamo svoj smer. U tom smislu čitava večnost biće samo neprekidno približavanje Bogu. Mi nikada ne možemo postati Bog, ili bogovi. To bi uništilo našu prirodu.

Ali ako savršenstvo vidimo kao težnju prema nekom stvarnom odredištvu, kao što je bezgrešnost, to postaje teoretski moguće. Međutim, moramo da se upitamo: „Šta smatramo bezgrešnošću?“ Odsustvo svih svesnih i nesvesnih prekršaja Božije volje? Uklanjanje svesnih, ali ne i nesvesnih greha? Nepostojanje grešne prirode? Pismo upozorava protiv sva tri izbora: „Ako kažemo da greha nemamo, sebe varamo, i istine nema u nama.“ (1 Jovanova 1,8) Što se tiče dostizanja odredištva savršenstva, Pismo uči da će tek prilikom Hristovog drugog dolaska svaki uticaj greha – uključujući i onaj duhovni – biti uklonjen. „Uzdam se upravo u to da će onaj koji je počeo dobro delo, u vama, dovršiti ga do dana Hrista Isusa.“ (Filipljanima 1,6)

Spasitelja očekujemo, Gospoda svojega Isusa Hrista, koji će preobraziti naše poniženo telo da bude jedano telu slave njegove, po sili da može sve sebi pokoriti. „Ali naša je domovina na nebesima, odakle i Spasitelja očekujemo, Gospoda Isusa Hrista. On će preobraziti naše bedno telo da bude jednako njegovom slavnom telu, po sili kojom može sve sebi podložiti.“ (Filipljanima 3,20.21)

Sa Hristovim dolaskom, mi ćemo stići u luku. Dobro je znati da se biblijsko savršenstvo može shvatiti i kako zrelost. Grčki izraz teleios, često prevođen kao savršen, zapravo znači potpun ili zreo, pre nego bezgrešan. „Ne kao da sam već postigao ili kao da sam već savršen, nego nastojim dohvatiti ga, jer je i mene dohvatio Hristos Isus. Mi koji smo savršeni razmišljajmo dakle ovako, a a ko što drukčije mislite, Bog će vas o tome poučiti.“ (Filipljanima 3,12-15) Kao takav on svedoči o stavu duboke predanosti pre nego o nekoj određenoj visini dostignuća karaktera.

Ako nismo oprezni, taj problem savršenstva skrenuće našu pažnju od prave nauke o spasenju. Konačno, otkupljenje nije utemeljeno na razvoju karaktera, već na onome što je Bog učinio. Božija milost nas vodi na pravi put, ostvarujući obnovljenje karaktera.

„Po tom nam je dao dragocena i najveća obećanja, da po njima budete dionici božanske naravi, jer ste umaknuli pogubnoj požudi sveta.“ (2 Petrova 1,4) Sve dok prohvataju Hristovu milost, vernici imaju puno Božije odobaravanje i podršku. „Stoga nema sada nikakve osude onima koji su u Hristu Isusu.“ (Rimljanima 8,1) „Zaista, postali smo zajedničari Hristovi, samo ako početno pouzdanje čvrsto održimo do kraja. Zaista, on je jednim prinosom usavršio zauvek one koji bivaju posvećeni.“ (Jevrejima 3,14; 10,14)

Nijedno od ovoga što je pomenuto ne znači da ne gledamo prema Severnjači. Ali iako je hristoliko ponašanje veoma važno, realno gledajui, sadašnji život nije nam dovoljan da stignemo ni do luke. To, međutim, ne znači da ne možemo prihvatiti i ukloniti proces lečenja.

Kada nam jednom oprosti i prihvati nas, Bog svojim Duhom počinje da deluje u nama, preobražavajui i menjajući nas telesno, mentalno, društveno i duhovno u ljude koje je stvorio prema svom obličju. „Jer od istoka sunčeva do zapada veliko će biti moje ime među narodima, i posvuda će se žrtvovati mojemu imenu i prinosiće se čisti prinos. Jer će veliko biti moje ime među nrodima, veli Gospod nad vojskama.“ (Malahija 1,11)

Novi život koji je Bog usadio u nas ima mnoge odlike telesnog života. Život je stalno u takmičenju sa smrću. On za svoj napredak zahteva negu, brigu i pažnju. Disciplina ima veliki udeo u životu. Ne treba da se bojimo discipline. To je jedini način na koji možemo da živimo jače od nagona. Ne treba da se iznenadimo kada otkrijemo da je disciplina važan deo hrišćanskog življenja. Dakle, ne bi trebalo da budemo obeshrabreni kada prolazimo kroz borbu. Ponekad realnost vere izgleda jasno i shvatljivo, lako privlači i osvaja našu prednost. Drugi put može se činiti nejasnim i zamagljenim, čak nestvarnim i opterećenim nepravdom i bezosećajnošću koja se pokazuje svuda oko nas.

Isus je izneo jednu priču – priču o deset devojaka, u kojoj je pokazao kakva opasnost preti mnogim hrišćanima koji su zadovoljni sa delimičnom pripremom, a sa druge strane, pokazao je u čemu se sastoji prava priprema za njegov drugi dolazak.

„Tada će carstvo nebesko biti kao deset devojaka, koje uzeše svoje svetiljke i iziđoše u susret mladoženji. Pet od njih behu nerazumne a pet mudre. Jer nerazumne uzevši svoje svetiljke ne uzeše sa sobom ulja; a mudre uzeše ulje u posudama sa svojim svetiljkama. Pošto je mladoženja odocneo, zadremaše sve i zaspaše. A o ponoći nasta vika: evo mladoženje, iziđite mu u susret. Tada ustaše sve one devojke i urediše svoje svetiljke. A nerazumne rekoše mudrima: dajte nam od svoga ulja, jer se naše svetiljke gase. Ali mudre odgovoriše: da ne bude malo nama i vama, idite bolje trgovcima i kupite sebi. Kada su one otišle da kupe, dođe mladoženja i one spremne uđoše s njim na svadbu, i zatvoriše se vrata. A kasnije dođoše i ostale devojke govoreći: gospodaru, gospodaru, otvori nam. Ali on odgovori i reče: zaista vam kažem, ne poznajem vas. Bdite dakle, jer ne znate dana ni časa.“ (Matej 25,1-13)

Ovu priču Isus je izgovorio pošto je održao svoj važan proročki govor u kome je opisao znakove koji će prethoditi njegovom drugom dolasku.

Mladoženja o kome je ovde reč predstavlja Hrista i njegov drugi dolazak. Devojke predstavljaju hrišćane koji veruju u Hristov drugi dolazak i taj doalazak očekuju. Mudre devojke imaju svetiljke i rezervišu količinu ulja. Ove devojke predstavljaju hrišćane koi se temeljno pripremaju za Hristovo dolazak. Lude ili nerazumene devojke ponele su samo svetiljke a nisu imale rezervnu količinu ulja. Nisu predvidele mogućnost da bi ženik mogao zakasniti. Ove nerazumen devojke predstavljaju površne hrišćane, koje će Hristov dolazat zateći nespremne.

Mladoženja doalzi u pola noći. Ponoć predstavlja duhovnu tamu koja će pokrivati svet uoči Hristogov dolaska. Uoči Hristovog dolaska, svet će zaista biti pokriven gustom duhovnom tamom. (Isaija 60,2)

U kritičnom času nerazumne devojke traže od mudrih da im uzajme ulje, da bi napunile svoje svetiljke i izašle pred mladoženju. Kada im to one odbiju, one odlaze trgovcima. Pokušaj nerazumnih devojaka da u poslednji čas nabave ulje predstavlja nekoristnost pokušaja da se poslednjeg časa pripremimo za susret sa našim Gospodom, a vreme milosti je prošlo.

Svadba predstavlja blaženstvo u Božijem carstvu; primanje mudrih devojaka je slično primanju pravih Hristovih sledbenika u carstvo slave, a odbacivanje nerazumnih prestavlja isključenje površnih hrišćana i nevernih iz Carstva Božijeg.

Čas dolaska nam nije poznat. Upravo zato Isus kaže: „Zato i vi budite spremni; jer Sin čovečiji dolazi u čas koji se ne nadate.“ (Matej 24,44) Kakva treba da je naša priprema ako želimo da nas Hristov dolazak ne iznenadi? Naša priprema traba da je temeljita, stalna i lična.

Primer mudrih devojaka ilustruje nam takvu pripremu. Mudre devojke su pošle da dočekaju ženika. Ponele su sa sobom svetiljke i dovoljnu količinu ulja. Svetiljka predstavlja Bižiju reč. Psalmista David je uskliknuo: „Reč je tvoja svetiljka mozi mojoj i svetlost stazi mojoj.“ (Psalam 119,105)

Moramo poznavati Hrista i istine koje su sadržane u Svetom pismu. Ni Hrista ni ove uzvišene istine ne možemo upoznati bez Svetog pisma. Nije dovoljno da imamo Sveto pismo. Mnogi ga imaju negde na polici, pokriveno prašinom. To im neće ništa pomoći. Moramo ga čitati, proučavati sa molitvom, da bigmo ga razumeli i svoj život doveli u sklad sa učenjem koje se u njemu nalazi. „Blago onome koji čita i onima koji slušaju reči ovoga proroštva i drže što je napisano u njemu, jer je vreme blizu.“ (Otkrivenje 1,3)

Mudre devojke su imale i dovoljnu količinu ulja. Ulje u Svetom pismu predstavlja Svetoga Duha. (Zaharija 4,1-6) Bog je spreman da da Svetog Duha svakme koji je odlučio da se preda Bogu i da svoju volju potčini njegovoj. „Za to smo svedoci mi i Sveti Duh kojega Bog dade svima koi se njemu pokoravaju.“ (Dela 5,32) Sveti Duh je svakome od nas neophodno potreban ako želimo da se pripremimo za Hristov dolazak. Samo On može da rasvetli naš um, tako da razumemo Božiju volju otkrivenu u Svetom pismu i da probudi u nama želju da je izvršavamo. A pravi hrišćani su upravo oni koji tvore Božiju volju. Isus je rekao: „Neće svaki koji mi govori: Gospode, Gospode! Ući u carstvo nebesko, nego onaj koji vrši volju Oca moga koji je na nebesima.“ (Matej 7,21)

Bez Svetog Duha poznavanje Božije reči nema nikakve vrednosti. Nauka o istini, ako nije praćena Svetim Duhom, ne može oživeti dušu i posvetiti srce. Čovek može poznavati Božije zapovesti i Božija obećanja, ali ako Sveti Duh ne usadi istinu u srce, karakter se neće promeniti. Bez pomoći Svetoga Duha čovek ne može razlikovati istinu od zablude i lako će podleći lažnim učenjima.

Sveti Duh rasvetljuje naš um, budi u nama želju da služimo Bogu i jača našu volju da ispunjavamo njegove zapovesti. Na taj način On nas našom poslušnošću Božijoj reči preporađa i posvećuje. Tako nas priprema i osposobljava za Božije carstvo.

Mudre devojke su se lično pripremale. Tako i naša priprema treba da bude lična. Nije dovoljno što se nalazimo u društvu onih koi su se temeljno pripremali. Svako od nas treba da se lično pripremi za Hristov dolazak. Ljudi se ne spasavaju u gomili, kao što nema ni suđenja gomili. Ne spasava nas naše ime, naše formalno pripadanje crkvi, već krv Jagnjeta, Isusa Hrista.

Isus je završio priču o deset devojaka svečanom opomenom: „Budite dakle budni, jer ne znate ni dana ni časa.“ (Matej 25,13)

Ljudi koji odgovaraju na poziv Božijeg Duha često nailaze na poteškoće i protivljenja koja potiču i od najbližih. To su trenuci probe, trenuci kada se Božijem Duhu odgovara sa DA ili Ne.

Pre trideset godina, jedan mladi mašinista čuo je za vest Evanđelja i prihvatio je. On je petnaest godina verno služio Bogu dok je najdaz njegova supruga odlučila da mu se pridruži.

-Odlučila sam da prihvatim Evanđelje zahvaljujući Božijoj ljubavi koja mi se otkrivala životom moga muža, preko njegovih postupaka prema deci i meni, pomoću njegove ljubaznosti i velikog truda da istinu podeli sa nama, u njegovom dobrom ponašanju u domu.

Da je njen suprug čekao da mu se najpre pridruže supruga i deca, pa da tek onda odluči da služi Bogu, možda bi još i sada čekao.

Ako sada osećaš da te Bog poziva da Mu služiš, ne oklevaj sa odgovorom. Možda te najbliži u domu ne shvataju. Možda i ne znaju ono što ti znaš, jer Božiji Duh još nije našao mesta u njihovim srcima. Milošću Božijom reci Isusu: Idem napred. Moli se da Sveti Duh obavi posao u tvome srcu. U večno Božije carstvo ne može se ući ni verom majke, ni oca, niti bilo čijom verom.

Hristos svakog pojedinačno zove da Ga sledi i svako tu odluku mora sam doneti. Ako u svom srcu čuješ da te Božiji Duh poziva, neka sam Bog učini da odgovoriš – DA.

Pesnik Karosa izražava to ovako: „Isu, veliko Sunce, nikada ne gubi iz vida onoga koga je jednom svojim zracima obasjao. Možete ga zaboraviti, možete ga se odreći, to ne menja ništa; On je zakopan i u najmračnijim srcima, i svakoga časa može ponovo vaskrsnuti.“ [2]

Na kraju, molimo svi zajedno: Oče nebeski, nas sačuvaj u Hristu, Hrista sačuvaj u nama. Slava jedinome Bogu: Ocu i Sinu i Svetom Duhu. Amin.

---

[1] Gloria A. Maxson, “Perfectionist”, The Christian Century, march 23-30, 1983, p. 262.

[2] Citirano u: Savremeni čovek i Biblija,H.Hajnc, Vest, Sr.Kamenica, 1997:66.

SUSRET UMA, VOLJE I EMOCIJA

U ovo neracionalno vreme, vera sa ubeđenjem je zanemarena i osuđena kao opasan fanatizam. Prva optužba jeste da su vernici teroristi duša. Autentično hrišćansko veroispovedanje Verujem...odbacuje apsurdnost i okultizam. Biblijsko hrišćanstvo ne poznaje skok u slepo. Slepilo, u biblijskim kategorijama, obeležava um neverujućih. Vera u novozavetnom smislu počinje kao promišljeni odgovor na božanski poziv i aktivnosti.

Novozavetna slika o veri izbija tri dimenzije kao kritične izdvajajući ispravno hrišćansko veroispovedanje od ostalih varijacija vere. Postoje tri dimenzije koje trebaju obnoviti naš um kroz veru: (1) vera ima intelektualnu dimenziju; (2) vera duboko dodiruje ljudsku volju; (3) vera je intimno vezana za naše emocije.

Vera i um

U istoriji Kaplans je proglasio veru za osnovom neracionalnosti, ona je stvar srca a ne uma. Oko 200. godine, uticajni hrišćanski učitelj imenom Tertulijan izložio je ideju da je plemenito verovati nešto što je apsurdno. U stvari, određena hrabrost je potrebna da bi se odbilo ono što svi drugi smatraju racionalnim i verovati u ono što izgleda apsurdnim, ali svako onaj ko sledi apsurdnost daleko, ima više hrabrosti nego diskrecije. Tertulijan je poput savremenih mislioca koji nas pozivaju na slepu veru usred besmisla. Pa ipak, ova plemenita vera je daleko od onoga što Biblija opisuje. Ove je poziv da se prigrli protivrečnost. Naravno, moramo verovati u predloženo koje uvek ne razumemo u potpunosti. Ali isto važi i za savremeni život. U suprotnom, većina ne bi mogla koristiti sofisticirane sprave koje tehnologija danas pruža. U oblasti nadprirodnog, misterije koje se prostiru daleko iznad domašaja uma su nagoveštena u stvaranju i opisana u Pismu. Ali takve misterije jesu koherentne i međusobno skladne. Ako izgleda da Bog zove zlo dobrim, a zeleno crvenim, bolje je da daljim proučavanjem vidimo gde smo to pogrešili. Nesklad nikada nije obeležje Boga. Postajemo zbunjeni; Sveti Duh nije zbunjen.

Ova jedinstvenost hrišćanske vere je od ogromne važnosti. Validna istina je vera koja će nas voditi kroz krizu. Ne moramo da stisnemo pesnice, stegnemo zube, i verujemo u nešto iracionalno kao melem za naše osećanje beznadežnosti. Hrišćani izvlače snagu iz Isusovog iracionalnog saveta: „U svetu imate teškoću; ali se nadajte: ja nadvladah svet.“ (Jovan 16,33b)

Isus je izgovorio apsolutnu istinu: „Ja nadvladah svet.“ Dok učimo da verujemo ovoj njegovoj tvrdnji i dok se hvatamo za puninu njenog značenja, mi jačamo naše mišiće vere. Mi zaista možemo učestvovati u Hristovoj pobedi. Bilo bi iracionalno da to ne uzmemo k srcu.

Reći da je vera razumna ne znači mešati veru sa racionalizmom. Racionalizam naglašava umnu mogućnost razumevanja celokupne realnosti bez pomoći. Istina je istina, bez obzira da li ona dotakne moje razumevanje. Čak i kada ne razumem istinu niti je poznajem, zašto bih mistično verovao i Budi i Isusu? Njihova učenja su dijametralno suprotna; ne mogu oba biti istinita. Preferiram put razumevanja, ma koliko nesavršen delovao, tako da istina može da dotakne moj život.

Zato što vera ne postoji u vakuumu razumevanja, hrišćani potrebuju izjave creda da sumiraju povezanost između misaone vere i one koja deluje. Sveti Duh nas ne poziva u generalnu veru, već određenu – veru u osobu i delo Isusa Hrista.

Rimljanima 3,20-28: „Jer se delima Zakona neće opravdati nijedan čovek pred njim, jer po Zakonu dolazi spoznaja greha. A sad se bez Zakona očituje Božja pravda, posvedočena od Zakona i Proroka. To je Božja pravda po veri u Isusa Hrista za sve koji veruju, jer nema razlike. Svi naime sagrešiše i lišeni su Božje slave. Opravdavaju se besplatno njegovom milošću, po otkupu, u Hristu Isusu. Njega je Bog izložio kao pomirnu žrtvu po veri, da u njegovoj krvi pokaže svoju pravdu. U svojoj strpljivosti Bog je naime izostavljao kaznu za grehe koji su bili počinjeni, da pokaže svoju pravdu u sadašnje vreme. Tako htede sam biti pravedan i činiti pravednim onoga koji veruje u Isusa. Gde je dakle hvalisanje? Isključeno je. Kojim zakonom? Je li onim dela? Ne, nego zakonom vere. Smatramo da se čovek opravdava verom, bez dela Zakona.“ Ovaj odlomak nas naučava da je pojedinac opravdan jedino verom. Hrišćanski lideri reformacije (16.vek) su ovo odlično razumeli. Pažljivo su definisali šta je potrebno za veru da bi bila spasonosna vera, za veru u Isusa koja proglašava pravednost pred Bogom: sadržaj, intelektualni pristanak i lično poverenje.

Sadržaj jeste informacija koja se nalazi u Bibliji. Ovaj sadržaj uključuje činjenicu da Bog postoji, da je ušao u našu istoriju kao Bogočovek Isus Hristos, da je Hristova smrt , vaskrsenje, i vaznesenje ono što je potrebno za večni život. Da bi neko bio izbavljen, mora razumeti ko i šta Isus jeste.

Vernik ne samo da mora biti svestan sadržaja, već takođe mora dati intelektualni pristanak. Biti hrišćanin, znači znati činjenicu da je Isus umro na krstu a zatim verovati da taj čin patnje plaća kaznu za moje grehe i premošćava ambis koji je između Oca i mene. Moj um mora ovo tretirati kao pravi sadržaj vere ukoliko sam pravi vernik. To nas dovodi do centralnog pitanja ličnog poverenja.

Vera i volja

Šta ako imam ispravan sadržaj i ispravno razumevanje u svom umu i šta ako sam voljan da obznanim sve to istina? Da li mi to daje spasonosnu veru? Ne, prema Bibliji. Luka beleži da prva bića koja su prepoznala pravi identitet Isusa nisu bili apostoli. Demoni su probili njegovo prerušavanje i odmah prepoznali da je on Sin Boga Svemogućega. „U sinagogi je bio čovek koji je bio opsednut od nečistog duha. On povika iza glasa: Odlazi. Šta mi imamo s tobom, Isuse Nazarećanine? Zma ko si, Božiji Svetac. Isus mu zapovedi: Umukni i izađi iz njega. Tada ga baci zli duh u sredinu i izađe iz njega, a da mu nije naudio.“ (Luka 4,33-35; uporedi sa Luka 8,28) Iako su prepoznali istinu o Bogu, mrzili su tu istinu. Apostol Jakov koristi ovo da ukaže na razliku između mrtve vere i žive vere. Ovde sarkazam kaplje iz pera apostola: „Ti veruješ da je jedan Bog. Dobro činiš. I đavoli veruju pa dršću. Hošeć li znati, o ludi čoveče, da je vera bez dela mrtva?“ (Jakov 2,19.20) Dati intelektualni pristanak o Božijim stvarima jedino podiže osobu sa nivoa pagana do nivoa demona. To ne približava osobu niti jedan centimetar bliže Božijem carstvu. Satana daje saglasnost činjenici, ali ne poseduje spasonosnu veru. Novi zavet uči da pojedinac mora delovati u skladu sa sadržajem.

Da je ovo otvoren dijalog između hrišćanskih teologa, sigurno bi bilo oprečnih shvatanja i mnogih pitanja. Predstavnici jedne grupe bi prigovarali ovoj formulaciji volje i vere. „Zar ne znate da volja nema nikakve veze sa verom? Niko ne dolazi Hristu u pravoj veri ukoliko ga Sveti Duh ne primora.“ Drugi deo izjave jeste istinit: Grešnik je pobunjenik protiv Hrista podjednako kao i demon. Kasnije ćemo videti zašto otvrdnuta srca zahtevaju nadprirodno delo Božije. Verovanje i delovanje jesu dela u kojima imam udela. Ja sam voljan, ili nema spasenja. Bog interveniše ili ja nikada nisam voljan.

Neko od hrišćana će podignuti svoj glas protiv mene i reći da sam promašio glavnu stvar. Njihov slogan glasi: „Vera je glagol, nije imenica.“ „Mnogo je važnije da pokaže veru kroz ljubav prema Bogu i službu drugima nego da teologizira i stvara konfesije.“

Još jednom, delimično su u pravu. Da bi vera bila prava, moram je primeniti na svoju ličnu situaciju. Međutim, nemojte se voditi u pogrešnu dihotomiju: Biblija moja dela poslušnosti približava sadržaju moje veroispovesti. Mnoštvo crkava i pojedinaca su uvučeni ovim polaritetom da čine velika dela milosrđa dok malo poučavaju o bogu koji je totalno stran Pismu. Neki su otišli toliko daleko da odbacuju osnovne istine i značenje Isusovog rođenja, smrti, vaskrsenja, vaznesenja i gospodarstva. Filantropija nije dovoljna; rad nikada nije zbir vere.

Vera i emocije

Smislena vera ima sadržaj; to uključuje um na jedan ozbiljan način. Još jednom, lični aspekt ostaje, koji generalno možemo nazvati „ljubav.“ Ljubav je nagib naklonosti ili raspolaganje srca prema Hristu; usmeravanje srca prema Hristu. Međutim, ljubav je suviše širok termin; moramo brusiti njenu upotrebu u opisivanju našeg stava prema Bogu.

Psalmista govori sledeće:

„On uživa u Zakonu Gospodnjem, o Zakonu njegovom razmišlja dan i noć.“ (Psalam 1,2)

„Pravednicima koji su u zemlji, plemenitima, ide sva moja ljubav.“ (Psalam 16,3)

„A moja duša neka se raduje u Gospodu, nek se veseli u njegovoj pomoći.“ (Psalam 35,9)

„Nek Gospod bude tvoja radost; on će ispuniti želje srca tvoga.“ (Psalam 37,4)

„I pristupiću k Božjem žrtveniku, k Bogu moje radosti i veselja, i slaviću te uz harfu, Bože, Bože moj.“ (Psalam 43,4)

„Velika su Gospodnja dela, nek o njima razmišljaju svi koji ih ljube.“ (Psalam 111,2)

„Blago čoveku koji se boji Gospoda, koji veoma uživa u zapovestima njegovim.“ (Psalam 112,1)

„U tvojim naredbama naslada je moja, neću zaboraviti tvoje reči. Jer su tvoje upute moja naslada, moji savetnici. Prati me na stazi svojih zapovesti jer u njoj slast nalazim. Tvoji propisi biće moja radost jer ih veoma ljubim. Ja se radujem u tvom Zakonu. Nek me stigne tvoje milosrđe da poživim, jer tvoj Zakon moja je radost. Kad tvoj zakon ne bi bio moja radost, davno bih umro u svojoj žalosti. Teskoba i nevoja me snađoše, al' zapovesti tvoje moje su veselje. Za tvojim spasenjem čeznem, Gospode, tvoj je Zakon moja naslada.“ (Psalam 119,16.24.35.47.70.77.92.143.174)

Bezbožnik je prema Pismu totalni kontrast: „Ovaj narod me štuje samo usnama, ali njegovo je srce daleko od mene.“ (Matej 15,8; uporedi sa Isaija 29,13) Ljudi vere svoje srce usmeravaju ka Bogu. Stoga, vera je mnogo više od ubeđivanja u istini. Vera voli istinu. Vera je oduševljena u Hristu. Vera – prava vera – voli da uzdiže Hrista u slavljenju.

Vera i sujeverje

Neki dobronamerni pojedinci mešaju biblijsku veru sa elementima sujeverja. Takav stav ozbiljno šteti veri novih hrišćana. Neki propovednici odražavaju, na ovaj ili onaj način, stav: „Dođi Hristu. Bog će ukloniti sve prepreke. Nikada nećeš imati problema.“ Koja osoba u problemu ne bi odgovorila na ovaj poziv? Činjenica: Život nije toliko komplikovan kao kada se upustimo u hodočašće i otkrijemo da se ova igra igra iznova i izvona. U pitanju je manipulacija. Etička pitanja su preteška na osetljivu savest novih vernika. Slabost i stalna borba sa grehom bi trebala da se privede kraju, zar ne? Takvom stresu i pritisku, dodajte i sledeće propovedanje koje vam govori: „Tvoja bolest je od đavola. Bog želi da ga istera napolje odmah. Sve što Bog traži jeste tvoja neosporna vera i moja ruka kao posrednika. Bog nije stvorio svoju decu da bi patila, već da bi napredovala. Vera koja pomera planine daće ti svaku želju srca, ako tražiš verujući. Ti imaš autoritet da svežeš Sataninu silu u svom životu. Učini to u veri, i nikada više nešeć biti povređen.“ Isceljenje i prosperitet nisu Božija namera u „Verujem...“ veri. To nisu Božija obećanja. U stvari, Biblija uvek iznova obećava da će hrišćani mnogo patiti. Patnja nam dozvoljava da delimo u poniznosti i patnji Gospodnjoj. Bol nas čini efikasnijim svedocima i zrelijim ljubiteljima Boga, koji zavise od Njega za svoju snagu. Lažni propovednici su na čelu ljudi i vode ih stranputicom lažnim obećanjima negirajući ove Biblijske činjenice svojim tumačenjem Biblije. Zavedeni otkrivaju da, uprkos svojoj veri, i dalje dele prostor u bolnicama i pogrebnim preduzećima. Ponovo, u pitanju je manipulacija. Oni su napušteni od strane Boga, ali nisu imuni na tragične bolesti i gubitak prosperiteta.

Sujeverje oduzima snagu veri. Sujeverje zaslađuje poziv na patnju koji je deo Hristovog evanđelja. Sujeverje pojeftinjuje cenu sledbeništva. Prava vera poziva na sledbeništvo, na hrabrost, na trpljenje, na rast, na način da se suočimo sa trijumfom nad teškoćama koje nas okružuju u životnom hodočašću.

Vera i dela

Jakovljeva poslanica razlikuje živu veru od mrtve vere. Ova razlika je stvarna razlika između žive i mrtve/lažne vere. Prava vera, uvek i bez izuzetka, ima dela, test poslušnosti. Jakov 2,21-23 citira Avrahamov odgovor na Božiju zapovest o žrtvovanju svog voljenog sina Isaka kao model prave vere (Postanje 22). Jakov piše: „Avraham, naš otac, ne opravda li se delima kad prinese svoga sina Isaka na žrtvenik? Vidiš li da je vera sarađivala s njegovim delima i da se delima usavršila. I ispuni se Pismo koje govori: Avraham poverova Bogu, i uračuna mu se u pravdu. I bi nazvan prijatelj Božji.“ (Jakov 2,21-23) Avraham je opravdan dok njegova dela pokazuju njegovu veru. To ne znači da dobra dela neophodno pokazuju prisutnost spasonosne vere. To znači da gde je prava vera prisutna, dobra dela neminovno i odmah slede. Bez poslušnosti, spasenje je vidno odsutno. Isus je o tome govorio u Jovanu 14,15: „Ako me ljubite, držite moje zapovesti.“

Vernost je reč koja je izbačena iz upotrebe, ali dobro predstavlja ono što je potrebno. Ono što radimo u poslušnosti Hristu pokazuje našu vernost. Naš život treba da karakteriše čuvanje zapovesti. Kroz dug proces sazrevanja, sve više i više usklađujemo svoju volju Hristu. Život Isusa Hrista u Novom zavetu jeste model vernosti. Sveci u Starom zavetu, kao što su Avraham, Mojsije, ili Ilija, jesu primeri vere, ali ovi heroji su relativno mali u odnosu na Isusov standard vernosti Ocu. Isus je rekao: „Moja je hrana to da činim volju onoga koji me je poslao, i da izvršim njegovo delo.“ (Jovan 4,34)

Vera uključuje ispovedanje/priznavanje nego govorenje; u poslednjoj analizi, to je platforma posvećenja svoje volje Bogu. Vera ispunjava sadržaj uma i hvata srce do samoga kraja, do pojave novog života.

History Overview of the REC

The Rt. Rev. George David Cummins

The Reformed Episcopal Church was organized in New York City in 1873 by eight clergymen and twenty laymen who were formerly priests and members of the Protestant Episcopal Church. A long debate over the excessive ritualism and exclusive attitude of the Protestant Episcopal Church toward other denominations lay behind the separation. The immediate cause of the division lay in the participation of Bishop George David Cummins, Assistant Bishop of Kentucky, at a Communion Service held in the Fifth Avenue Presbyterian Church in New York City. In the face of criticism and with the conviction that the evangelical and catholic nature and mission of the Protestant Episcopal Church were being lost, Bishop Cummins resigned as Assistant Bishop of Kentucky and transferred his Episcopal oversight to a new jurisdiction called the Reformed Episcopal Church.

Doctrine and organization of the Reformed Episcopal Church are similar to that of the Episcopal Church with several important exceptions:

• Holy Scripture is the highest authority in the Reformed Episcopal Church.
• The Reformed Episcopal Church vigorously holds to the plain understanding of the 39 Articles of Religion of the English Reformation and adopted them as the doctrinal standard of the Church at her founding.
• Clergymen ordained as Presbyters in other churches may be received into the ministry of the Reformed Episcopal Church. If their ordination is irregular, such orders must be regularized by the laying on of hands of a Bishop. Members are admitted on letters of dismissal from other Protestant denominations.
• Worship is liturgical. At Sunday morning worship, the use of the Prayer Book, recently revised to conform with the 1662 Book of Common Prayer (BCP), is required. The 1928 BCP is also authorized for use. At other services the use of the Prayer book is optional while at any service extemporaneous prayer may be used by the minister.
• The triennial General Council of the Reformed Episcopal Church is not like the General Convention of the Episcopal Church USA since her bishops do not constitute a separate house but, rather, vote with the Clergy.

There are three Theological Institutions within the United States (Philadelphia, PA; Summerville, S.C.; Houston, TX). The Reformed Episcopal Church is in fellowship through concordat with the Free Church of England (Otherwise known as the Reformed Episcopal Church in England), the Anglican Province of America and is a founding jurisdiction of the Anglican Church in North America.